Povijest grada

 
 
Stara srednjovjekovna Petrinja nije stajala na današnjem mjestu. Postoje mišljenja da je postojala u rimsko doba, a ime pronalazimo u korijenu lat. riječi petrus što znači kamen, ili pak je ime dobila prema crkvi svetog Petra iz vremena Sisačke biskupije s kojom se takoder može dovesti u vezu. Postoje i teorije da je mogla nastati na jednom od bivših rimskih naselja ( blizina Hrastovice, Jabukovca, Kraljevčana ).
 
kula2Na mjestu gdje se danas nalazi do 1592.g. nije postojao grad niti selo. Bilo je to " krasno i plodno polje petrinjsko i bješe svojinom biskupa zagrebačkog...komu... su pripadali ubavi brežuljci koji s istoka i zapada zatvaraju daljnji tijek Petrinjčice..., a sijelom tog velikog imanja smatrala se varoš Hrastovica...", napisao je Rudolf Horvat u publikaciji "Borba Hrvata s Turcima za Petrinju".

1592. počinje gradnja Nove Petrinje kada je ona bila sastavni dio Vojne Krajine kao jedinstvenog obrambenog sustava utemeljenog zbog zaustavljanja osvajačkog pohoda Turaka krajem 15. i početkom 16. stoljeća.

Od 1753. do 1881. g. Petrinja je bila značajno administrativno, političko i kulturno središte posebnog dijela Krajine.

Od 1703.g. taj dio Vojne krajine trebao je biti podložan hrvatskom banu, pa se od tada ustalio naziv Banska krajina, Banovina, a nakon 1945. godine Banija.

STARA SREDNJOVJEKOVNA PETRINJA

Prvi pisani tragovi o postojanju Petrinje dopiru iz davne 1201. godine premda se većina dostupnih podataka odnosi na rječicu Petrinjčicu, a ne na mjesto Petrinju.

Petrinja je 1240. god. bila poznato mjesto, dobro naseljeno, ne samo domaćim življem već i doseljenicima - obrtnicima i trgovcima. Posebnom Poveljom Bela IV dodijelio je "sloboštinu" Petrinji - što je značilo novu fazu u pravnom životu postojećih naselja.
Ovim povlasticama grad dobiva širi teritorij od dosadašnjeg, a stanovnici izvan gradskog područja smatrani su članovima gradske općine, te su uživali jednake povlastice kao građani.
Građani Petrinje oslobađaju se sudbenosti svih kraljevskih sudaca i podvrgavaju se sudskoj vlasti njihovog suca - načelnika. Nezadovoljni presudom svog suca imali su pravo priziva izravno kralju. Obaveze Petrinjaca prema kralju pretvaraju se u godišnje poreze što ga Petrinjci plaćaju u paušalu. Petrinja poput ostalih kraljevskih gradova ima pravo na svoj grb i pečat. Određuju se međe petrinjskog područja i odnosi sa susjednim posjednicima.

Hrvatski prijevod Kolomanove povelje prvi puta je objavljen tijekom 1942. godine.
Nažalost povelja u svom izvorniku nije sačuvana, te se ne zna gdje je izdana.
Tatarske provale 40- ih godina 13. stoljeća donose užas srednjoj Europi.
Postoje mišljenja da su Tatari na svom putu prošli kraj stare Petrinje, a njeni građani su se istakli borbama protiv tih osvajača, što im kralj Bela IV nije zaboravio, budući da im potvrđuje sve dane povlastice. Tatari ne uspijevaju zauzeti i razoriti čvrstu utvrdu i dobro branjenu Petrinju, pa je mimoilaze.
Poslije odlaska Tatara kralj Bela IV koji se na povratku s mora nalazi u Virovitici 1424. godine Petrinjcima potvrđuje Kolomanove privilegije.
Petrinja tako biva jedan od prvih slobodnih kraljevskih gradova koji počinju borbu sa zagrebačkom biskupijom radi desetine.
Budući da građani Petrinje i njihovi varoški podložnici nisu bili točni u svojim obvezama, ulaze u različite sporove iz kojih je vidljivo da postoje nastojanja se slobodni gradovi još više osamostale.

Međutim je status slobodnog kraljevskog grada postao neprimjetan zadnjih godina vladanja Bele IV.
Petrinja nastoji i dalje ostati dobri kraljevski saveznik, pribojavajući se gubitka svojih povlastica. Tijekom 1274. g. prihvaćaju se i potvrđuju tzv. Privilegije "pravni red i snaga jednakosti koje traže da se vladar povede za željama molbenika... samo da to što traže nije u suprotnosti s jednakošću i ne dolazi u suprotnost s tuđim pravom ."
Petrinja je u vrijeme kralja Ladislava usprkos njegovoj potvrdi privilegija prešla iz herceških ruku pod vlast slavonskih velikaša i od 1362.g. gubi položaj koji je imala do tada.
Od 1278.g. je u posjedu obitelji Gisingovaca, pa Babonića koji nastoje proširiti posjede između Gvozda i Save.
Tijekom 14.st. Petrinja je duže vrijeme bila u vlasništvu Babonića i potom obitelji Zudar, te Frankopan kada interes zagrebačkog Kaptola za njom ne prestaje.
U 16 st. razvijaju se agrarni odnosi i poljoprivreda, te vlastelinstvo. Vremenom se razvija i službenički aparat koji upravlja gospodarskim, sudskim i inim poslovima.
Porazom Hrvata na Krbavskom polju 1493.g. i kasnije pojačano se pustoši Petrinja.
Turci prvi puta osvajaju Petrinju 1531.g., a petrinjska utvrda postaje sve trošnija i Kaptol je sve češće obnavlja. Zbog sigurnosti Kaptol tijekom 1544. gradi novu čvrstu utvrdu u Sisku koja postaje glavna obrambena točka sjeverne Hrvatske.

petrinja stara

NOVA PETRINJA

Utemeljena je 1592.g. kada je uz dozvolu Carigrada gradi Hasan-paša Predojević, a tada je izgrađena tvrđava (na današnjem mjestu Hrvatskog doma).
Od početka izgradnje nove turske tvrđave hrvatski ban Tome Erdödy nastojao je osujetiti turske namjere. U Maloj Gorici utvrđuje se tabor koji je bio sastavljen od hrvatskih velikaša i njihovih kmetova. Kasnije su pristigli karlovački i koprivnički zapovjednici sa svojim borcima. No, banova nastojanja ostaju bezuspješna, Hasan-paša nije odustajao od zauzimanja Siska.
Na poziv bana Erdödya "ustade sav narod hrvatski, da poleti u rat na Turke".
Poslije pobjede nad Siskom vodila se borba za Petrinju. Petrinjska je tvrđava 10. kolovoza 1594.godine zapaljena, a osvojila ju je hrvatska vojska nadvojvode Maksimilijana.
Turci su joj kasnije još ozbiljno prijetili, ali od 1595. Petrinja postaje trajno pod kršćanskom, odnosno hrvatskom vlašću.
Zanimljiv je opis petrinjske tvrđave. Bila je sagrađena od zemlje i drveta, turski graditelji su dobro poznavali tehniku gradnje. Ponajprije su odredili najidealnije mjesto za Novu Petrinju. Kako bi se neprijatelju otežao pristup, Turci su iskopali s istočne i južne strane grabe u koje se mogla pustiti rijeka Petrinjčica, od čega su nastali poveći zemljani nasipi. Nakon rekonstrukcija i popravaka nakon borbe, tvrđavu je preuredio talijanski arhitekt Cesare Porta 1617. godine. Od tada ima oblik peterokuta, 6 kula s prizmatičkim krovovima.
U kuli su bili smješteni topovi, a u prostoru unutar tvrđave vide se gospodarske i stambene zgrade.
Tvrđava je bila dobro osigurana, to se postiglo debljinom bedema tvrđave, izradom dubokih rovova u koje se puštala voda, bila je postavljena i osmatračka kula.
Položaj i koncepcija njezine gradnje ostavile su mogućnost graditeljima da je ojačaju, poprave i dograde po onovremenim zahtjevima obrane.

VOJNA PETRINJA

Važnost petrinjske tvrđave i njene posade krajem 16. i početkom 17. stoljeća kada ona postaje sjedište novouspostavljene Petrinjske kapetanije, koja je zbog političkih razloga došla neposredno pod zapovjedništvo generala Varaždinske ili Slavonske krajine. Turska vojska je i dalje silovito napadala nastojeći pod svaku cijenu osvojiti Petrinju. Tek kada su petrinjskoj posadi tvrđave došli u pomoć vojnici hrvatskog bana Ivana Draškovića i krajiških generala. Tako su Turci posve razbijeni i poraženi 20. rujna 1596. godine. Ta se pobjeda uskoro s velikom radošću razglasila cijelom Europom, a ime Petrinje otada stavlja u isti red s imenima Sigeta i Siska.

Početkom 17. stoljeća vojna posada petrinjske tvrđave, uglavnom je sastavljena od stranih, najviše njemačkih vojnika, mahom protestanata. Petrinjska kapetanija od 1615. godine pripadaju članovima hrvatske velikaške obitelji Erdödy.
Petrinjski zapovjednici nastojali su proširiti svoju vlast tako su od 1681. godine zauzeli i sisačku tvrđu, krenuli su i na Kostajnicu i ostale dijelove Banske krajine.
Centralna vlast u Beču u to vrijeme je vršila ozbiljan pritisak na Petrinjce, najprije ih tjera iz Kostajnice, a potom predaje cijelo područje između Kupe i Une, s izuzetkom Petrinje, pod jurisdikciju hrvatskog bana. Tako je bečki dvor zadovoljio hrvatsko plemstvo i napravio pomake u centralizaciji krajine.
Nesporazumi oko statusa Petrinje traju do 1753.g. Petrinjski vojnici od 1689.g. uživaju biskupske posjede kod potoka Mošćenice, te su posjede dobili od zagrebačkog biskupa koji im ih je dao kao svojima, te za to nisu bili dužni plaćati nikakve poreze. Dalje je raspuštena plaćena njemačka vojska u Petrinji i ostaju samo slabo naoružani i nedovoljno uvježbani neplaćeni vojnici - krajišnici, koji nisu bili u mogućnosti uspješno otkloniti jače napade neprijatelja.
1753. g. Petrinja je predana Banskoj krajini kada počinje preuređenje petrinjske tvrđave i oblikovanje naselja Petrinje. Počinju prve gradnje kuća izvan tvrđave, a vrlo brzo Petrinja broji petstotinjak katoličkih kuća. Od tada počinje vjerski život i ustrojstvo stalne katoličke župe.
1765. Petrinja biva proglašena vojnom općinom i otada ima svoj gradski pečat kao i magistrat, koji je svake treće godine birao gradonačelnike u pravilu između aktivnih i isluženih vojnih časnika. Za isto razdoblje žitelji komuniteta biraju i svoju gradsku upravu.
Važan zadatak postaje snabdijevanje Banske krajine trgovačkom i manufakturnom robom, prema zahtjevima i potrebama vojnih vlasti. Veći broj gradskog žiteljstva pored obrta i trgovine, bavi se poljodjelstvom, budući da se uslijed nerazvijenog tržišta i skromne kupovne moći okolnog stanovništva, ne bi mogli održati.

Magistrat vojne općine sastojao se od gradonačelnika, pravosudnog izvjestitelja i općinskog upravnika, te vijećnike i službenike. Gradonačelnika je imenovao vladar ili general komanda, dok su općinsko vijeće birali građani, a konačno ih je potvrdilo ratno ministarstvo.

Kraljica Marija Terezija je podarila gradu Petrinji pravo na održavanje sajmova četiri puta godišnje. Iz tog vremena počinje stalno djelovati pošta, ljekarna i bolnica. Župna crkva se počela graditi 1780.g., a sljedeće godine za Lovrenčevo crkva je posvećena.

PETRINJA ZA NAPOLEONA

Veliki broj žitelja dočekao je Francuze u uvjerenju da će se njihov položaj poboljšati, no ipak u pojedinim dijelovima Vojne krajine dolazilo je do određenih nesporazuma i otvorenih sukoba. Za Petrinju je maršal u ime cara izdao "fiskalnu naredbu" kojom bi se trebao centralizirati sav prihod u svim većim mjestima. U to vrijeme Napoleon obavlja opsežne pripreme za rat s Rusijom. Stoga značajan dio vojnih postrojba tadašnjih Ilirskih lovačkih pukovnija odlazi na strana vježbališta, ponajviše u Ljubljanu gdje se obavljala ratna obuka.

lipa ilirkaPetrinja je i dalje imala status grada s magistratom, te ostalim upravno-sudskim tijelima. Petrinjski gradonačelnik bio je F. Szinkovich., a došlo je i do izvjesnih promjena u gradskom redarstvu. Francuzi su naime uočili kako je u Hrvatskoj, javna sigurnost vrlo slaba i počinju se poduzimati stroge mjere protiv razbojstva, krađe i sl.za što su bile odgovorne općine na čijem se području takvo nešto događalo. Proglašen je prijeki sud, a krivci su bili vješani za primjer pred svojim kućama. Izgubljene stvari nisu se smjele uzimati, a ako se to učinilo, moralo se odnijeti u crkvu, da ih vlasnik može naći. Tako je ubrzo nestalo "hajdučkih četa, krađa i otimačine..."
U to vrijeme Petrinja je imala vlastito kazalište šireg stila i u svakom pogledu bila je vrlo napredan grad.
Francuska okupacija iako kratkotrajna, ostavila je dubokih tragova u društvenom i političkom životu Ilirskih provincija, pa i Petrinje. Osim jezika Francuzi su donijeli svoj način života : uglađenost, eleganciju, kavalirštinu, duhovitost, kazalište, slobodno zidarstvo i sl. Bilo je i negativnih utjecaja: dvoboja, prostitucije i dr.

NOVI ADMINISTRATIVNO-POLITIČKI UZMAH

Od 1814.g. počinje period značajnog administrativno-političkog života. Petrinja postaje sjedište Druge, a Glina Prve banske pukovnije. U Petrinji je od početka 20-ih g. 19. st. bilo sjedište uprave šuma Banske krajine.
Od 1833. do 1847. na čelu vojnog komuniteta Petrinje je gradonačelnik Hofmann, a nakon njega Franz Wagner.
U to vrijeme djeluje Ilirski pokret, a od znamenitijih iliraca spominjemo : Mojsija Baltića, major Đuro Drašković, Ivan Trnski, Đuro Jelačić, Stjepan Pejaković, Josip Kajetan Knežić, braća Mihalj i Ivan Miličić. Zahvaljujući njima u Petrinji je utemeljen Glazbeni zavod, čitaonica i dr.
1848.g ban Jelačić zajedno s mnoštvom Banovaca, dakako i Petrinjaca pošao u rat protiv Mađara tako su brojne ilirske ideje ostale neostvarene.
Od 1871.g. Petrinja gubi status - slobodnog, vojnog komuniteta, pa je u potpunosti vraćena Hrvatskoj, tada se ustrojava novouređeno poglavarstvo i Gradsko vijeće u čije vlasništvo prelaze sve upravne zgrade i zavodi. Izabrano je i novo gradsko zastupstvo, a u škole i urede počinju se uvoditi kao službeni, hrvatski, umjesto dotadašnjeg njemačkog jezika.
Petrinjski gradonačelnik Wagner uputio je poziv za najmanje 10 obitelji da presele i dođu živjeti na gradsko područje. Obitelji su morale biti vješte u poljodjelstvu, u obitelji mora biti glazbalo, moraju biti mirne i poštene naravi, srednje starosti i imati sredstva da si priskrbe prve potrepštine, poljsko oruđe i kuću sazidaju. Po dolasku obitelji nastaje današnje Češko selo.
Unatoč brojnim zaslugama na izborima 1875.g.nije pobijedila struja građanstva S.Pejakovića (koja nakon smrti Mankaca preuzima vlast), već pravaška dr M.Makanca - stranka sloge i napretka.

RAZVOJ OBRTNIŠTVA, CEHOVA I TRGOVINA

1883.g. donesen je 1. Statut grada s kojim Petrinja teritorijalno ulazi u sastav Zagrebačke županije, te postaje značajno administrativno-upravno i sudsko središte.

Značajno mjesto u javnom političkom životu zauzima Stjepan Radić i njegova HPSS , a 1. skupština održana je u Hrastovici 1905.g.u kući Stjepana Šimunovića.
1900.g. gradonačelnikom postaje tvorničar Đuro Gavrilović koji organizira popis stanovništva, posebno djeluje gospodarsko-politički odbor, potaknuto je utemeljenje gradske ubožnice, gradske kanalizacije, te električna rasvjeta. 1902. dovršava se izgradnja željezničkog mosta na Petrinjčici, te puštanje u promet "banovačke željeznice" za vrijeme gradonačelnika Ivana Borošića.
Razdoblje od 1907. do 1914. godine u vrijeme načelnikovanja Dragutina pl. Simončića smatra se pravim procvatom Petrinje. U to vrijeme su dovršeni opsežni radovi na regulaciji Petrinjčice, izvođenje električne rasvjete, vodovoda, kanalizacije, nogostupa i sl. Donesen je "Sajamski red za grad Petrinju", "Štatut za izvođenje nogostupa", "Fijakerski štatut".
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća počinje raditi "Prva hrvatska tvornica slame, kobasica i sušena mesa M. Gavrilovića sinovi u Petrinji".
Tvornica je iz godine u godinu postajala sve priznatija, a za "Hrvatsku salamu" dobiva zlatnu medalju na internacionalnoj izložbi u Beču.
Od 1922. godine počela je izgradnja gradske kanalizacije, a počela je zahvaljujući prodanim trupcima iz gradske šume "Kotar".
Od 1929.g. Petrinja i veći dio Banovine ulazi u sastav novoustrojene Savske banovine sa sjedištem u Zagrebu. Dotada je pripadala Primorsko-krajiškoj oblasti sa sjedištem u Karlovcu.
1930.g. statistički podaci o Petrinji su sljedeći :
prostire se na površini od 40 km2, ima 968 kuća i 6137 stanovnika.
Gradska općina posjeduje gradsku šumu Kotar, ima vlastitu bikanu s 12 komada čistokrvnih bikova; Petrinja je sjedište kotara, Sudbenog stola, državnog tužilaštva, kotarskog suda, poreske uprave i druge direkcije banske imovne općine; ima bolnicu, školsku polikliniku, gradsku ubožnicu, jednu rimokatoličku župnu crkvu, jednu pravoslavnu, tri rimokatoličke kapele, realnu gimnaziju, Učiteljsku školu, žensku osnovnu, Voćarsko-vinogradarsku školu s domaćinskom školom za seoske domaćice, žensku stručnu školu, 19 raznih društava, 4 novčana zavoda, tvornicu štapova, tvornicu salame, parnu pilanu, hotele "Jugoslaviju" i "Tri gavrana", tri kavane, kino Kuharić; grad ima električno svjetlo, vodovod, kanalizaciju, asfaltirane pločnike i taracirane ulice.

skola

PETRINJA DO DOMOVINSKOG RATA

1937.g. otvoren je Muzej u čije su vijeće imenovani Matija Filjak i Milan Babić ( gradski zastupnik i gl. i odgovorni urednik petrinjskog lista "Banovac").
Tijekom 1939.g. među hrvatskom omladinom šire se ustaške brošure i tisak , no daleko veći broj mladih djeluje unutar HSS-a, a u promicanju hrvatske misli koriste kulturno-prosvjetna društva "Napredak" i "Hrvatski Junak-stijeg Petrinja". Utemeljen je i Klub petrinjskih akademičara KPA. U to vrijeme djeluje i petrinjska komunistička organizacija (SKOJ), samostalna demokratska stranka R. Pribičevića i četničko udruženje. Tada je nastupilo brojno iseljavanje Hrvata u prekomorske zemlje, posebice u Ameriku.

U vrijeme NDH prestaje s radom dotadašnje gradsko zastupstvo, a za povjerenika grada imenovan je Milan Kodrić. Tijekom 1942.g. gradska uprava se našla s brojnim problemima, a ponajviše s pitanjem prehrane stanovništva, budući je zbog ratnih prilika došlo do nestašice hrane. Iz tog razloga osnovan je gradski opskrbni centar.
U Petrinji djeluje snažan antifašisticki pokret čijem su širenju pridonijeli osobito pojedini omladinci koji su iskreno vjerovali čelnicima KPJ nadajući se da će se Hrvatska poslije pobjede nad fašizmom uistinu izgrađivati kao slobodna federalna država u okviru nove Jugoslavije. No mnogi su se kasnijim razvojem dogadaja razočarali i osjećali prevarenima. Prvo bombardiranje Petrinje izvelo je 9 neprijateljskih dvomotornih zrakoplova i tada je bilo stradalih osoba a primijećena je neorganiziranost glede samozaštite pučanstva.
Početkom 1945.g. partizanske postrojbe zauzimaju veći dio Velike župe Gora, ustaška vlast prestaje, a u grad ulaze jedinice 28. slavonske udarne divizije.

Mada su Hrvati najmasovnije sudjelovali u antifašističkoj borbi, ta se činjenica zanemarivala i često su gledani s nepovjerenjem. Mnogi Hrvati premda članovi KPH teže su napredovali u vojsci, teže dolazili do rukovodećih položaja u saveznim organima, posebno u unutarnjim poslovima, teže su primani u diplomaciju. U tim je službama sve više dolazila do izražaja povlaštenost Srba, što nikako nije bilo u skladu s proklamiranom nacionalnom ravnopravnošću.
Tih godina nakon uspostavljanja nove vlasti Vojni sud donosio je presude "po hitnom postupku". Opće je poznato da je dosta petrinjskih Hrvata koji nikada nisu nosili ustaške uniforme, ubijeno "bez suda". Tako su početkom ljeta 1945. g. dovedeni u šumicu iznad izvora Balaškovac u blizini nekadašnje Vinogradarsko-voćarske škole, te su primorani da sami iskopaju grobnicu u koju su zatrpani poslije teškog mučenja.

Znatan broj hrvatskih žitelja Petrinje i okolnih hrvatskih sela, prije ulaska partizana u grad, ostavljaju svoja ognjišta, odlaze na križni put s kojega se mnogi, većinom muškarci, nisu nikada vratili.

Uspostavom nove vlasti sređuje se evidencija žiteljstva, obavlja se raspodjela oduzetih i konfisciranih stanova i imovine, osposobljavaju se prometnice, nastoji se obnoviti rad pojedinih trgovačkih i zanatskih radnji, a najveći se napori ulažu u osposobljavanje rada Tvornice Gavrilović i Ciglane u Češkom Selu. Ponovno počinje prometovati vlak na relaciji Petrinja-Sisak, otvoren je poštanski ured, a nešto kasnije otvorena je i pruga prema Karlovcu i autobusni prijevoz za Sisak.
Zbog opće nestašice, građani se opskrbljuju prema "Pravilniku o potrošačkim ispravama za opskrbljivanje racioniranim životnim namirnicama i potrebama domaćinstva".
Budući je Đuro Gavrilović, vlasnik tvornice bio uhapšen i osuđen bile su prisutne poteškoće kod oko pokretanja proizvodnje. Prvi radnički savjet osnovan je u MI "Gavrilović" 1950.g.
Petrinja u sklopu administrativno-teritorijalne podjele Narodne republike Hrvatske u svom sastavu ima mjesne narodne odbore: Gornju Bačugu, Bestrmu, Blinju, Blinjski Kut, Brđane, Četvrtkovac, Novi Farkašić, Glinsku Poljanu , Gore, Malu Gradusu, Hrastovicu, Jošavicu, Kraljevčane, Mačkovo Selo, Mlinogu, Gornje Mokrice, Nebojan, Gornju Pastušu, Praćno, Sunjsko Selišće, Staro Selo, Sunju i Župić, Češko Selo i Brest Pokupski.

Početkom 1963.g. donesen je Statut općine Petrinja po kojem su obuhvaćena 22 mjesta i okolnih naselja.
1958.g. asfaltirana je cesta Petrinja-Sisak,a tri godine prije prijevozničko poduzeće "Slavijatrans" postalo je samostalno poduzeće. Gavrilović započinje gradnju nove tvornice, osnovano je građevinsko poduzeće "Budućnost", a "Šumarija" je ušla u sastav Šumskog gospodarstva Sisak.
1961. je osnovana Pedagoška akademija i počinje gradnja nove školske zgrade. 1965. puštena je u rad novosagrađena MI "Gavrilović", a sljedeće godine i Tvornica furnira.
Od tada počinju nastojanja Živka Juzbašića za organizacijom PIGIK-a koji se od 1965. g. i održava.
Na izborima za gradsku vlast 1967.g. mnogi birači bojkotiraju, a pobjedu je odnio Pajo Manojlović, iste godine je Matica hrvatska donijela "Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika", dok je Ogranak Matice hrvatske utemeljen tijekom proljeća 1971.g.
1972.g. obilježena je sastancima SKH Petrinja, kadrovskim promjenama, pojačanim djelovanjem i od tada počinje djelovanje B. Mikelića
Tijekom 1978.g. donesen je urbanistički plan grada Petrinje. U to vrijeme u sklopu tadašnjeg Doma kulture "Moša Pijade" djeluje Radio Petrinja, Muzička škola, Knjižnica i čitaonica, Škola stranih jezika, Auto škola, Knjižnica i čitaonica, INDOK ( Informativno dokumentacijski centar) koji izdaje "Petrinjske novine".
1980. otvorena je robna kuća "Petrinjka" površine 3.800m2, a sljedeće je godine proveden popis stanovništva, po kojem je općina Petrinja imala 33.570 stanovnika i 10.079 stanova sa 9.887 domaćinstava.
1982.g. Petrinju je zahvatilo strašno nevrijeme - tzv. "pijavica"
Bilježi se bogata kulturna djelatnost u gradu, nižu se nastupi kulturno-umjetničkih društava.
84.g je podignuta nova Gradska tržnica.
Početkom 1990. godine u Petrinji počinje osnivanje prvih političkih stranaka (HDZ, HSS, HSLS, HDS i dr.), a značilo je to početak novog političkog promišljanja stvarnosti, novog političkog uređenja - početak višestranačja i demokracije.
Početak nemira i oružane pobune Srba nastalo je krajem rujna 1990.godine. Postavljaju se prve barikade i straže po Petrinji koje počinju paralizirati promet.
Politički nemiri trajali su do početka rujna 1991.g . kada je izveden prvi napad iz tadašnje kasarne "Vasilj Gaćeša " na grad. Padaju prve žrtve a dosta ljudi je ranjeno. Počelo je krvavo razdoblje za Petrinju. Nakon 21. rujna 1991. Petrinjci se nalaze u progonstvu, a grad je i dalje razaran.
Tijekom Domovinskog rata i brojnih vojnih akcija, za Petrinju je najznacajnija i dugo očekivana bila vojno-redarstvena akcija Oluja kojom je, između ostalih, oslobođen teritorij našeg grada.

DOMOVINSKI RAT I OBNOVA

Početkom 1990.g. nakon raskola u političkom vrhu SFRJ i poznatog 14. izvanrednog kongresa SKJ u Sava-centru u Beogradu, zbog isključivog ponašanja komunista iz Srbije i dvoranu su napustili delegati iz Slovenije, a u nastavku i hrvatska delegacija. To je označilo početak raspada Jugoslavije.
Na prvim višestranackim izborima u Hrvatskoj nakon 1945. godine, 30.svibnja 1990.g. uvjerljivo je pobijedila stranka HDZ, a njezin predsjednik dr. Franjo Tuđman izabran je za predsjednika Predsjedništva RH. Tada je konstituiran višestranački Sabor u kojem je većina zastupnika bila iz rediva HDZ-a.
Na petrinjskom području u to vrijeme postojala je samo stranka SKH koja je bila u čvrstim rukama Borislava Mikelića. Dana 9.veljače 1990. osnovan je HSLS u Sisku, a prva javna tribina bila je u Brestu na kojoj je govorio i Vlado Gotovac. Za predsjednika HSLS-a Petrinje izabran je prof. Branko Čačić, za potpredsjednika Milan Pojić, a tajnika Dubravko Drndelić.
HDS je osnovan u Graberju, a tada je govorio je dr. Marko Veselica. Za predsjednika petrinjske podružnice izabran je Joso Roksa, potpredsjednika Krešo Filipović a za tajnika Marjan Vrbanac iz Sibića.
HSS je osnovan u Hrastovici, a predsjednik mu je bio Stjepan Sigur, potpredsjednik Ivan Vučičević, tajnik Mijo Štrk, a blagajnica Barica Sertić.
SK SDP i Socijalističkog saveza - Saveza socijalista Petrinja.
U HDZ-u za predsjednika Odbora imenovan je Marjan Bernić, potpredsjednici su bili Ana Bešlić, Ivica Vidnić i Mijo Rebrović, a glavni tajnik je bio Borislav Bešlić.
Osnovan je i Mjesni odbor SDS-a za čijeg je predsjednika izabran dr. Rajko Jasić, a za potpredsjednike imenovani su Branislav Babić, Aleksandar Cvetković i Đorde Jovičić.
Zanimljiv je omjer srpskog i hrvatskog stanovništva. Prema popisu stanovništva iz 1981. godine u Petrinji je bilo 43,6 % Hrvata, a Srba 37,5 %.
Prve barikade počele su se postavljati na cesti Petrinja-Jabukovac u predjelu zvanom Tješnjak 24. 8. 1990.godine. Prvi nemiri u Petrinji počeli su 28. 9.1990. godine kada je grupa naoružanih Srba pozivala na oružani ustanak, upali su u Općinski centar za zaštitu od požara i aktivirali sirene. Tada je bilo oduzeto vatrogasno vozilo iz spremišta.
Kasnije slijede različiti proglasi koji su pozivali na mirni suživot kao što su činile 8 petrinjskih stranaka, a odgovor Borislava Mikelića bio je protestni miting protiv hrvatske vlasti.
4.10.1990. održana je izvanredna sjednica Skupštine općine Petrinja na kojoj je izviždan Borislav Mikelić, a predsjednik Kluba demokratskih odbornika dr. Miroslav Gregurinčić rekao mu je: "..ti više nisi tata Petrinje".
Predsjedništvo Općinskog odbora HDZ-a u listopadu 1990.godine tražilo je smjenjivanje cijelog Izvršnog vijeća Skupštine općine Petrinja, što je poduprlo i reformsko krilo SKH-SDP predvođeno Krešom Kovačićekom.
U omiljenom petrinjskom okupljalištu "Štuki" 29.4.1991. održan je osnivački skup međustranačkog odbora Narodne zaštite općine Petrinja. Sastanku su prisustvovali članovi SDP-a, HDZ-a, HSS-a, HNS-a, HSLS-a s kojeg je upućeno otvoreno pismo Saboru.
Počinju se organizirati seoske i kvartovske straže (6 gradskih zona).
Potpisuje se peticija (skupljeno više od 600 potpisa) za vraćanje spomenika Stjepanu Radiću na Radićev trg.
U isto vrijeme u kasarni "Vasilj Gaćeša" militatni Srbi u organizaciji SDS-a i JNA organiziraju "susret građana srpske nacionalnosti općine Petrinja i vojnika i njihovih starješina" dogovarajući se za nove političke i terorističke poduhvate.
Agresija na Banovinu počela je u ljeto 1991.godine. Međustranački odbor Narodne zaštite dao se na raspolaganje zapovjedniku Policijske postaje Martinu Staščiku. Prva žrtva četnickog bezumlja bila je Josipa Kožić (16) iz Gornje Budičine koja je na kućnom pragu ubijena 5.7.1991.g.
13.7. 1991. bio je napad na Kraljevčane. Stanovništvo bježi, a oni koji ostaju kao nesretna obitelj Šustić, nakon nekoliko dana bivaju izmasakrirani. Na tom području, kao i u Dragotincima vode se žestoke borbe.
Dana 18. srpnja 1991.g. raspuštena je Skupština općine Petrinja i imenovan je povjerenik Vlade RH za grad Petrinju Josip Vuić. Cjelokupnu situaciju za žurno rješavanje novonastale situacije pokrenula je predsjednica Skupštine općine dr. Stanka Gregurinčić- Žilić.
Odmah je imenovan Krizni stožer, tijela za organizaciju i koordinaciju odreda Narodne zaštite u sklopu općinskih štabova Civilne zaštite. Za koordinatora je imenovan Vladimir Demetrović.
5.8.1991.g. osnovana je prva postrojba ZNG-a Petrinja čiji je zapovjednik bio Željko Adžaga. U isto vrijeme vođene su borbe za odstupnicu na Peckom.
Petrinjci te godine po posljednji put u svojoj crkvi proslavljaju svoj blagdan sv. Lovre. Istovremeno u kasarni "Vasilj Gaćeša" dolazi do smjene zapovjednika. Ovu ozloglašenu kasarnu u kojoj se već nalazi 800 vojnika a pristiže još 700 rezervista preuzima Slobodan Tarbuk.
25.kolovoza 1991.g. predsjednik RH dr. Franjo Tuđman obišao je bojište u Peckom.
Od 2. do 21. rujna 1991. godine vodile su se borbe za Petrinju.
Uslijedio je izlazak tenkova i oklopnih vozila u samo središte Petrinje. Pucalo i rušilo bjesomučno na sve na što su tenkovi nailazili. Pričuvni sastav ZNG-a Petrinje pozvao je sve muškarce u dobi od 18 do 50 godina da se jave na raspolaganje jedinicama za obranu Petrinje. Branitelji Petrinje pružali su žestok otpor na prilazima gradu: Taborište, Budičina, Hrastovica i Pecki.
Uslijedili su i brojni drugi napadi, a ističe se onaj 16. rujna 1991. kada je ratoborni zapovjednik Slobodan Tarbuk naredio novi napad na Petrinju.
Tada se događa i ekološka katastrofa koja je spasila zatočene djelatnike Gavrilovića koje je tadašnji direktor Tomislav Đordević zvao da dođu u tvornicu po plaću.
Tog 16. rujna 1991. strijeljano je 17 hrvatskih branitelja kod Vile Gavrilović.
U to vrijeme vec je sve ukazivalo na mogući pad grada Petrinje u ruke srpskih agresora.
Najžešći napad na Petrinju bio je 21. rujna koji je izvela JNA i ostale paravojne formacije. Pod jakom pješačkom vatrom u 18.30 pala je Petrinja.
Mobilizacijsko mjesto preselilo se u Dužicu. Privremenim zapovjednikom tj. koordinatorom svih vojnih snaga na području Petrinje imenovan je Željko Hosi.
Nakon mnogobrojnih priprema svih ovlaštenih zapovjednika u Petrovcu 27. rujna 1991. godine od pripadnika ZNG-a formirana je 1. satnija budućeg 74. samostalnog bataljuna koja odmah preuzima položaje na Župic brdu.
Od 18. do 20. listopada razbijena je JNA kod Farkašića.
26. listopada osnovan je 74. samostalni bataljun. Zapovjedni sastav preuzeo je Zlatko Iskrić. Uz 74. osnovan je i 80. samostalni bataljun. Oni se početkom 1992.godine ujedinjuju u 162. brigadu HV-a koja postoji do 1.11. 1992.godine kada je oformljena 12. domobranska pukovnija.
Petrinjci su od rujna 1991. do 1995. godine bili prognanici. Josip Vuić sa svojim suradnicima organizirao je rad tijela petrinjske upravne vlasti u ratnim uvjetima. Ujedno se organizira i smještaj za najugroženiju populaciju prognanika, staraca i djece i njihov smještaj u gradovima na jadranskoj obali.
Formiraju se i klubovi prognanih Petrinjaca, a izrađen je "Projekt za povratak, život, obnovu i razvoj općine Petrinja" koji je osmislio Davor Salopek. O samom povratku posebno se govorilo na II. konferenciji Zajednice prognanika Hrvatske, 19.ožujka 1994.g. u Zagrebu.

obnova

Za prvog petrinjskog gradonačelnika imenovan je Josip Dolenac 5. svibnja 1993.g i 27.svibnja 1997.g.; Stjepan Mlađenović imenovan je Povjerenikom Vlade RH 24. kolovoza 2000.g.; Ivan Kovač bio je gradonačelnik od 28.studenoga 2000.g.; Pejo Trgovčević bio je gradonačelnik od 12. lipnja 2001.g.; dr Miroslav Gregurinčić od 4. srpnja 2003.; Josip Milaković imenovan je Povjerenikom Vlade RH za Grad Petrinju od 9. veljače 2005. godine i dr Miroslav Gregurinčić je gradonačelnik od kolovoza 2005.godine.

Za tekst su korišteni materijali iz knjige dr. Ivice Goleca "Povijest grada Petrinje 1240-1592-1992" i još neobjavljene knjige Đure Gajdeka "Petrinjska bojišnica"